Trepće ova linijica iz koje izlaze slova. Trepće i čeka. Tik tak. Tik tak. Kada sednem za kompjuter pogledom uperenim u prazninu koja iščekuje slova, sama ta slika mene u mojoj zamračenoj sobi simbolično iscrtava kako sam opremljen idejom koju želim da razrađujem satima, pletem kao moja baba milje sa motivima barokne umetnosti. Jedva čekam da svoje misli pretočim u slova, pomislim kako će reči magično da lebde oko mene i same se utisnu u belu prazninu dok silaze niz šarenu dugu moje mašte.
Ali nije tako. Reči u mojoj glavi ostvarene na belilu postaju nejasno i nebulozno brbljanje. Sve je tako tiho… Linijica trepće. Gledam ja nju, gleda ona mene. Gleda me prezrivim pogledom, čekajući da krenem. Ali ja i dalje nepomično sedim. Da nisam skoro prestao da pušim sada bih zapalio cigaru, tačno znam. Svesno osećam kako ideja bledi i polako u neminovnoj magli realnosti gubi smisao. Moja želja za pisanjem nestaje i druge stvari mi odvlače pažnju.
No comments:
Post a Comment