Proteran od strane zimoće, neopremljen za hladnoću koja se krije iza omeha zubatog sunca ulazim u glupi kafić. Ne znam mu ime. Penjem se na sprat koji se trese od koraka svake mušterije i uliva mi nervozu.
Kroz prozor vidim glupe fontane od kojih mi se muda smrznu.
Na kesici za šećer piše ‘Milano Bar’ – valjda je to ime ovog glupog mesta.
Kako je jebeno hladno…
Čaj je odvratan. Zažaliću kasnije što sam potrošio ovaj prazan list.
Trebao je da tražim kafu.
Zašto sam ušao baš ovde? Neki bi rekli jer se sećam da sam ovde zadnji put sedeo sa njom. Ko je jebe.
Meni je potrebno mesto da se sakrijem od hladnoće.
Iscediću limun, jebiga…
Sad je još odvratnije. Nema veze, bar mi više nije hladno.
Moram da kupim novu svesku. Još jedan trošak.
Ne osećam se udobno kao ljudi koji u filmovima čitaju ili pišu nešto u kafiću.
Trebalo je da uzmem kafu.
—————
Prazan papir. Dođi.
Pišimo bar nešto, bilo šta, makar nikome nikada nemalo smisla. Samo reči, makar bile prazne, makar samo beznadežno klizanje po papiru.
Čovek pored mene je podigao dugoročni kredit.
Ohladio mi se čaj, a i ja zajedno sa njim. Uskoro izlazim pred ledene fontane, u hladni vakuum centra grada gde ljudi prave zavetrinu svojim brzim hodanjem.
Volim da hodam brzo. Uvek sve pretičem po gradu.
—————
Neki kul likovi sede ispod mene i tračare. Piju neki frapućino, neki kurac. Mrzim ih.
Kako mrzim ovaj moj pederski rukopis.
Voleo bih da vreme brže prolazi. Čekam predavanje. Glup sam jer čekam sam.
Seo sam na najgluplje mesto u kafiću.
Ali danas je upadljivo kada sediš u ćošku.