O Bože, zašto mi tako jako lupa srce? Čujem krv kako mi ključa u ušima, srce će da mi eksplodira. Budim se nakon što sam sanjao tri različita sna sa bivšom, i pitam se ko me je hranio vijagrom dok sam spavao.
Mrzim kada mahinalno mislim na nju. Možda je bolje da ga izdrkam. Perspektiva se znatno razlikuje pre i posle drkanja. Mrzi me. Kafa je jedina stvar koja me ohrabruje da ustanem.
Čujem televizor u drugoj sobi, ćale je tu, ne mogu da izađem dok mi se ne spusti. Da ga izdrkam? Mrzi me.
Vrtim se u krevetu par minuta, odlučujem da danas ipak ne odem kod keve.
Izlazim da pišam i da pravim kafu. Nikog nije bilo tu, ali mikrotalasna je uključena pa sam znao da je u blizini. Pogledao sam se u ogledalo dok sam pišao. Kafe je bilo jedva dovoljno. Pozvao sam ga na mobilni da naručim, rekao mi je da je neotvorena kesica odmah pored i bila je tu.
Ušao je na vrata i pomogao mi da otvorim kesicu pošto sam retardiran i još uvek pomalo spavam. Spravio sam napitak i nadvio nos nad njim narednih par minuta. Za to vreme rekao mi je da sam se ugojio sa čuđenjem i usklikom. Pitao sam ga zašto je to toliko bitno da mora da mi govori svakih par dana, pitao sam ga zašto je njemu izgled toliko bitan, pitao sam ga da li je on neki okoreli esteta, rekao je ne, već samo hoće da ja budem lep i mlad kao što sam bio. Rekao sam mu ja jesam lep i mlad dok sam ulazio u sobu i osećao se manje lepim i mladim. Rekao mi je da ceo dan neće biti kod kuće, skriveno u sebi sam se radovao glasno. Da li moje srce mučki lupa jer tuguje što napuštam svet snova i vraćam se ovde? Kafom ga ućutkujem. Telefon zvoni. Pitaš šta radim.