Kad sam bio klinac provodio sam dosta vremena samo razmišljajući o stvarima – svim mogućim stvarima, šta god da sam video ili mi se desilo u životu dosta bih vremena proveo prolazeći kroz to u svojoj glavi.
Maštao sam. Stvari koje su mi se vrtele po glavi nisu bile samo stvari iz života nego sam zamišljao događaje i dozvoljavao neverovatnim idejama da se stvaraju i postoje u mojoj svesti.
Ne znam kad se to zadnji put desilo. Kada pogledam u prošlost jasno se sećam da sam to radio kao dete, ali posle toga, kada su u životu krenuli “problemi” odraslih, jednostavno ne mogu da se setim da sam dozvolio sebi neko vreme da samo razmišljam.
Mobilni telefon i ostali slični aparati sigurno imaju značajnu ulogu u svemu tome jer kad god imam slobodnog vremena ili prazan prostor u mislima popunjavam ga tako što
Nekako mi deluje da sam bio pametniji kad sam bio dete. I slobodniji. Dozvoljavao sam sebi da radim ono što želim i da se fokusiram na to. Želeo sam da razmišljam – to sam radio. Želeo sam da blejim i ne radim ništa – to sam radio. Želeo sam da se popnem na drvo i blejim gore tri sata – to sam radio. Ono za čime sam jurio je ono što sam želeo.
Šta sada radim? Gde su mi sada misli? Čemu vodi sav moj trud u ovom životu? Šta pokušavam da postignem?
Šta radim? Radim. Posao. Ne neki posao koji me naročito ispunjava, ali mi donosi pristojne prihode. Za šta mi trebaju te pare? *otišao da uradi analizu svojih troškova*