Ne znam da pišem.
Nemaš tu šta da znaš ili ne znaš, samo uzmeš i pišeš.
Dugo se ograničavam već na svesku, jer kao drugačije je kada pišeš rukom umesto na tastaturi, kao bolji je spoj ruke sa mozgom i reči prirodnije teku. Koje jebeno glupo sranje od pomisli.
Ali često mi dođe da bukvalno ne znam šta da pišem i onda se samo onako iskenjam na papir. To niko ne vidi (nadam se), pa me baš i zabole za kvalitet toga. Ali kad je ovako onlajn, onda imam veći strah, iako sam anoniman.
Valjda se bojim tuđih osiđivanja – a baš to je ono protiv čega želim da se borim, taj poriv da se svima dopadnem, da nikog ne uznemirim, itd.
Ne želim više da se plašim tih stvari, i ne želim da se ograničavam na jebenu svesku. Ova digitalna slova su i onako sto milijardi puta lepša od mog rukopisa (ono je strašno).