Ah, bližimo se mojoj dragoj vukojebini od kraja. Na dalje nema kontrole pa mogu da sednem. Uradim to na naopakom sedištu i nabijem slušalice u uši da se opustim, kad neko čudno komešanje na stanici kod vulkanizera uzburka mi razum i razbudi napetost. Kako ih poznam još i pre nego što nindža manevrom izvuku aparat za otkucavanje karata? – Ha! Mislio si da smo obični ljudi, ali mi smo zapravo jebeni kontrolori! Šta kažeš na to, druškane?! Masters of disguise! – Imaju nešto u faci, tu lopovsku njušku. Ulaze kao kad šerif ulazi u kafanu u kaubojskim filmovima. Numeju to da sakriju. Nubovi.
Uhvaćen na delu, naravno, evo me, tu sam. Kao i uvek pokrijem se ušima i prošunjam se do vrata gde čekam sledeću stanicu k’o popišan. To obično odradi posao, ali ova gospodična danas je preskočila doručak pa je bila malo nervozna tim povodom.
Na prvim vratima. Autobus poluprazan. – ovo ubaci u tekst.
A šta ćemo za vašu kartu, gospodine?
Ja slušam kao onu muziku kad ona opet. – Kartu, kartu… – nešto tako.
Ne znam zašto se nisam pravio da ne čujem. Nisam baš bistar ovog jutra što je razumljivo ako vam kažem da sam spavao par sati i da se vraćam sa ispita, najvećeg u ovoj godini.
Položio,
Već zaboravio.
Nemam, – rekoh – ali silazim na sledećoj. – Ne znam što sam tako laka meta. Krhki, mali, piju piju, nju nju nju.
Nemate kartu?? Pa, molim vas, trebali ste ranije da izađete. Vi ste sedeli kada smo mi ušli – i ostale priče. Vidim da nije orna da popusti. Krenem se objašnjavati – Vraćam se sa ispita, nije im radio aparat za uplaćivanje, nisam imao vremena… – Kad eto male doskočiteljke, ciganke-polutanke – Šta to nas zanima? Imate li kartu ili nemate? Ako nemate onda dajte ličnu/pasoš/zdravstvenu/umrlicu.
Nemam. – Stvarno mi nije radio mozak da bih se izvlačio kako valja. Počeo sam da moljakam: – Je l’ možete, molim vas, da me pustite samo ovaj put, stvarno, ispit, nemam, ne radi, nemam…
Ličnu/pasoš…
Vozač dobacuje – Pa nemam ni ja kartu pa se vozim, he, he! – Faca. Znam da pokušava da odugovlaču i razblaži situaciju.
Vidi, – trenutak kada prelazimo na ti; da li je to zato što smo se tako dobro upoznali ili zato što oseća da je u apsolutnoj nadmoći? – možeš da daš meni dokùment i da ti pišem pismo na kućnu adresu ili – izvadila je mali telefon na preklop i otklopila ga – mogu da zovem komunalnu policiju pa će oni da ti pišu kaznu 6000 din. – Poče da kucka nešto na onom telefonu. Ja se za trenutak nađoh potpuno poražen. Pomislih bolje da njima dam ličnu nego da me komunalci smaraju. – Šta će biti? Ili ja ili komunalna.
Posegnuo sam za torbom, opet kao popišan, kad je proradio mozak, konačno – A šta ako sam ja upravo krenuo kod vozača da kupim kartu?
Da, da, baš si krenuo kod vozača. Ne može da ti proda kartu dok vozi.Nije problem, sačekaću ja da stane. Jeste, krenuo sam kod vozača da kupim kartu, je l’tako, brate? – Mlad dečko, kul dečko, namignu mi s osmehom.
Nešto je prevagnulo. Opredelio sam se da se dam u razbojnike i osetio sam krv hajdučku kako prihvata tu odluku. – Da. Krenuo sam kod vozača. – rekoh spustivši ranac i dokumente u njemu.
Sedeo si kad smo mi ušli.
Ja kažem da nisam. To je moja reč protiv vaše.
Tvoja reč protiv moje, je li? Da… da, a kad dođe komunalac biće tvoja reč protiv njegove… – počela je da blebeće, miris pobede se osećao u vazduhu.
Ju, koji bezobrazluk – poče ciganka. – Dobro, znači da zovemo komunalce – ova druga prislanja telefon uvu.
Znači izbacujete me iz autobusa. Okej. U redu. – autobus staje. Vrata se otvaraju.
Da, da. Sad će da dođu komunalci. – ova mi je dobacivala u potiljak.
Hvala vam – rekoh. Evo sad ću da čekam komunalce. Izađoh ispred autobusa i otpozdravih vozača koji je s osmehom odobravao. Nisam više gledao nazad ka njima. Pređoh magistralu i ubrzanim korakom se spustih jednu ulicu niže. Znam da verovatno blefiraju, ali kad sam im zašao sa vidika izvadio sam duks iz ranca i obukao ga da promenim svoj lični opis. Osećao sam se kao Džejson Born. Siđoh onda još jednu ulicu niže. Nigde nikog nema. Doviđenja kontrolori.